Zločin silovanja kao perfidna iznimka u podržavanju kulture smrti

2
742

Scenarij kojem trenutno svjedočimo u hrvatskoj predizbornoj kampanji podsjeća na film koji ste već deset puta gledali, znate kako počinje, tko su protagonisti, kako će završiti i najvažnije, zašto se baš sada emitira. U pravilu se uzme tragična iznimka i njome se svi bave kako bi opravdali sveukupnost tragedije eliminacije nerođene djece. Uzmite tragičnu okolnost koja sa sobom nosi cijeli koloplet rana i trauma, neizbježnu empatiju koju svako ljudsko biće mora osjećati i dijabolično iskoristite nesreću za proizvodnju još veće nesreće.

Upravo tako je funkcionirao poznati zakon Roe vs Wade gdje je Norma L. McCorvey/”Jane Roe/ lagala (po vlastitom kasnijem priznanju)da je bila silovana jer se ispravno smatralo da će javnost u to vrijeme izrazito nesklona pobačaju lakše probaviti tu ideju i na koncu sagledati pobačaj kao opravdan. Tvorci tog američkog zakona koji je zauvijek promijenio svijet  dobro su znali što rade zbog slučaja  dr Bournea iz 1938. godine, a koji je u Velikoj Britaniji   učinio abortus jednoj četrnaestogodišnjoj djevojčici koju je tobože(jer nije dokazano) silovala nekolicina vojnika. Nakon što je učinio pobačaj liječnik se predao policiji. U procesu koji je uslijedio oslobođen je krivnje jer je“djelovao da bi spasio mentalni ekvilibrij djevojčice”. Ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na već spomenuti slučaj Roe, u kojemu silovanje nije nikada dokazano, no posljedica svejedno  stoji u temelju mnogih suvremenih zakonodavstava: liječnicima se daje pravo da prekinu trudnoću, ako bi ona prijetila mentalnom zdravlju majke(više podataka može se naći u radu Šimuna Bilokapića O (ne)opravdanosti pobačaja u slučajevima silovanja i incesta).

Zašto kad se u javnosti potegne tema pobačaja rasprava redovito završi na iznimci- a to  trudnoća kao rezultat silovanja neosporno jest? Brojke su neumoljive i govore same za sebe – Randy  Alcorn donosi rezultate instituta Guttmacher prema kojima svega 1 % svih pobačaja budu posljedica spolnog nasilja ili incesta. Druge  studije pokazuju da su trudnoće uzrokovane spolnim  nasiljem puno rjeđe nego se to obično misli, u proporciji jedne trudnoće na tisuću slučajeva.

Pa kako to da se onda javnost uporno bavi tim jednim, a šuti o ostalih 999 slučajeva? Zašto govorimo isključivo o iznimkama kada u stvarnosti postoje ovoliko mali brojevi?

Odgovor je: iz istog razloga iz kojeg je oslobođen liječnik 1938. godine i iz kojeg je prošao Roe vs Wade zakon u SAD-u. Ljudi su razumna bića koja imaju savjest i većina ljudi, ako ih upitate, pobačaj percipira kao nemoralan i loš čin. No ako u jednadžbu ubacite seksualno nasilje nad ženom percepcija se mijenja i ljudi iz sućuti smatraju da je pobačaj u ovom slučaju „manje zlo“. Upamtite, uvijek ali baš uvijek kad se netko drzne uvesti temu pobačaja u javni diskurs kao predmet rasprave, reakcija javnosti biti će gotovo pa histerična – svi će se uhvatiti upravo ovih malih brojeva jer znaju da s velikima  zapravo nemaju šanse. Doći će do omalovažavanja, ismijavanja, zgražanja, ma zapravo do svega osim do istine. Nemojmo se zavaravati, nije njima do istine- da jest, ne bi Vesna Pusić udrugu silovanih žena u Domovinskom ratu pozvala da se pridruže tzv Povorci ponosa a i ne bi određena načelnica blokirala ženu koja je zapravo pretrpjela silovanje i rodila dijete i htjela da se čuje i njena strana priče– istina, baš!

Može li zaista pobačaj biti lijek i pomoć? Otkad to pobačaj, a ne rađanje ima snažan terapijski učinak? Zašto se bijes i frustracija  javnosti umjesto prema nasilnicima i počiniteljima usmjerava prema najnevinijem mogućem akteru – djetetu? Smrt djeteta niti kažnjava oca niti donosi ikakvo dobro majci- žrtvi nasilja. Zapravo ono što donosi je da imamo dvostruke žrtve – žrtve silovanja i žrtve pobačaja. Ide se ciljano na bijes, na povišene emocije koje zamagljuju razum- a on nam sugerira kako ovdje stradava netko tko je nevin, netko tko je nezaštićen i na koncu se nekome otuđuje osnovno ljudsko pravo – ono na život. Ako se usudite, ako se drznete progovoriti o dvostrukosti žrtava proglašava vas se bešćutnikom i fašistom, namjerno se zamagljuje činjenica  da u tri godine(računajući samo službene podatke) pobijemo više nerođene djece nego što je stradalo ljudi u Domovinskom ratu, a vi, sablasni promotori kulture smrti, slobodno i dalje dižite srednji prst jer su prostačke geste jedini jezik koji razumijete a istine i ljubavi se bojite. Jadni ste i vi i vaša tobožnja prava koja gradite na krvi najslabijih!

Svoj dio odgovornosti svakako nose i političari koji se deklariraju kao kršćani, a njihov nevješti slalom u odnosu s medijima po pitanju pobačaja je uvreda za zdrav razum i bolno ih je gledati i slušati – niti imaju dovoljno znanja ni hrabrosti(čast iznimkama!)reći- ovo vam je istina, ovo vam je laž, ako to ne možete prihvatiti, žao mi je. Uostalom, ako se već pozivaju na katoličanstvo  mogu pročitati što je napisao sveti papa Ivan Pavao II kardinalu Vinku Puljiću u jeku rata u BiH a tiče se upravo bolne sudbine silovanih žena. Poštujući u potpunosti tjeskobno stanje žene žrtve papa je rekao da je „ tako začeto dijete, budući da nema nikakve odgovornosti za ono što se dogodilo, nevino. U toj bolnoj situaciji treba pomoći ženama da razlikuju gnjusni čin nasilja od realnosti novih ljudskih bića“. Nova nevina krv na rukama nikako ne može imati terapeutski učinak kako  nas uvjeravaju medijski histerici  ovih dana- melem i izlječenje uvijek mogu  biti ljubav i život, nikako nova rana i smrt. To neželjeno dijete može postati lijek koji liječi slomljeno srce  ili može postati najvoljenije dijete na svijetu obitelji koja bi bila najsretnija da ga može zvati svojim djetetom. Sve su to mogućnosti, jedino je smrt kapitulacija svake mogućnosti.

No kakvu raspravu uopće očekivati od onih kojima je glavni argument ispružen srednji prst?Ironično je da su ovom malom gestom rekli više o sebi samima nego da su ispisivali puste rečenice svojih preferenci i postignuća.

No, hajdemo ovako- vi slobodno držite taj ispruženi srednji prst u zraku, a mi ostali ćemo za to vrijeme progovoriti i razgovarati i o onih 999 slučajeva djece koja se nikada neće roditi. I ne, nećemo se umoriti, jedan spašeni život vredniji je od  cjelokupnog vašeg histeriziranja  u vidu lažne sućuti kojom maltretirate javnost već godinama. Nadam se , a u nadi je spas, da ćemo s vremenom iznjedriti veliki broj onih koji neće nasjedati na vaše spinove i koje neće dirati vaše već pomalo izlizane uvrede koje stalno izvlačite i koji neće upasti u medijske podvale nego će znati voditi igru istinoljubivo i hrabro-plaća im neće biti u vrijednosti one zastupničke, nego puno dragocjenija, gotovo pa neprocjenjiva- broji se u ljudskim životima.

2 KOMENTARI

  1. Ja bih još nadodao da ne postoji niti jedan postotak, niti jedan promil i niti jedan slučaj koji može opravdati namjerni prekid trudnoće. Stvar je logično naprosto takva, sviđalo se to nekome ili ne.
    Razlog je jednostavan, namjerni prekid života je ubojstvo, a ubojstvo je grijeh. Čak i u slučaju ili/ili, plod je u svakom slučaju neviniji od odrasle osobe … pa je u “sukobu” pravda na njegovoj strani …
    Pobornici pobačaja promišljaju na način da se zapitaju, a gdje to zapravo započinje život (Čačinovič) … pa kažu da su i spermij i jajna stanica život … kršćanstvo i na to ima odgovor; kontracepcija je grijeh.
    Dalje, da li je i prirodna metoda kontracepcije također prekidanje života; u osnovi da, jer Isus je rekao (kada su trebali kamenovati bludnicu) neka baci kamen onaj tko u srcu nije počinio isti grijeh. Dakle, svaka misao u smjeru izbjegavanja trudnoće je zapravo grijeh … (grijeh mišlju, riječju, djelom).
    Problem je u tome što je današnji svijet hiperseksualiziran, i što je jednostavno teško biti kršćanin po pitanju čednosti .. zbog toga pobornici abortusa imaju pravo prozivati kršćane zbog licemjerja, ali nemaju pravo relativiziranjem zaključiti da je sve stvar izbora.

Komentiraj