Slonica Nelica je voljena trudnica

0
789

Znate onu priču kad si u skroz mladoj dobi kako uopće ne viđaš trudnice, a onda ti odjednom ideja trudnoće više ne izgleda tako daleka i čini ti se gdje god da  se pojaviš da oko sebe ugledaš trudnicu?U dućanu, na ulici, u parku… eno ih, tu su oko tebe, ti ih primjećuješ. Kao da te prate.

Identičan sam osjećaj imala ovih dana kada su društvene mreže bile preplavljene slikama trudnica. U pravilu bi mi takve slike izazivale osmijeh na licu, jer stvarno uvijek volim vidjeti ženu u blagoslovljenom stanju. Ima nešto čarobno u blaženoj dvostrukosti majke koja je već to i djeteta koje je već tu ali se ne vidi, jedna posebna sreća situacije u kojoj je možda žena i izložena tisućama tegoba, ali su to situacije koje nas određuju zauvijek i mijenjaju nas zauvijek. Nekad ćeš, dok uspavljuješ dvomjesečnu bebu pomalo žaliti za trudničkim danima kad si iako nepokretniji bio nezavisniji, dok promatraš to isto dijete kako kreće u prvi razred pitati ćeš se gdje je nestala ona mala beba, a neće proći ni par godina ti ćeš se pitati promatrajući odraslog čovjeka koji je istodobno i  tvoje dijete  kada li  je sve to prošlo  i zapravo nećeš više imati situacije u životu da nećeš htio ne htio, pomalo s čežnjom gledati unazad.

Slaviš život i majčinstvo, živiš to majčinstvo, ono je divno i emotivno iscrpljujuće, baš kao i trudnoća uostalom i vječito te prate te pomiješane emocije. Porod vraški boli, ali to odlučiš učiniti opet jer…majčinstvo. Trudnoće znaju biti tegobne i rizične , ali se opet odlučuješ na njih. Djeca ti nekad znaju slomiti srce, ali ti ih i dalje voliš najviše na svijetu, jer od dana kad si ih dobio ti zapravo hodaš sa srcem izvan tvog tijela – u ruci ga drže tvoji klinci. Sve je to tako i puno više od toga, cijeli je taj životni proces emocionalni vrtuljak koji ima predivnih dana i manje lijepih dana, besanih noći i radosnih jutara, suza i smijeha i ako išta ne volim  ne volim kad se nešto tako divno i slojevito banalizira  i trivijalizira u dnevno političke svrhe.


Instagram revolucija trudničkih trbuha i s popratnim heštegovima kao reakcija na jednu rečenicu kojoj se s već i prije viđenom histerijom brojao svaki zarez i pridjev, a koja je željela reći nešto potpuno suprotno od onog što joj je imputirano  bila mi je patetična i iritantna. Patetična   jer su sve te instagram trudnice baš na tom instagramu odmah poslije poroda pokazivale privid ravnih trbuha koristeći sva čuda moderne tehnologije- instagram i inače prezirem baš zbog te lažne stvarnosti koja se prezentira kao istinita gdje i obična  juha iz vrećice u pravom tanjuru fotografirana na pravi način i provučena kroz pravi filter čarolijom postaje Soupe à l’oigno . Portali jedva čekaju pohvaliti  nečiju figuru par dana poslije poroda, žene još izbezumljene od hormona krenu se izgladnjivati i vježbati sve u cilju neke površne estetike kojom se  #trudnailijepa filozofija pokazuje kao vrhunac ženske neovisnosti o tjelesnoj objektivizaciji- da je to zaista tako, slavio bi se i postpartalni trbuh koji izgleda kao da je žena u petom mjesecu trudnoće i  ti  „nesretni“ zaostaci koji eto ostaju i koji su cijena što je tvoje tijelo napravilo nešto tako veličanstveno kao što je donošenje novog života na svijet. Možda ćeš ih se jednom riješiti a možda i nećeš, uopće nije u tome poanta niti je tvoja ljepota i tvoja ljepota u oku onoga tko te voli  mjerljiva tim folirantskim fotografijama koje sad kao nešto dokazuju. Zapravo podsjetilo me to na ono infantilno naslikavanje s kućnim ljubimcima od prije koju godinu da bi se svijetu pokazalo i dokazalo…oprostite, zaboravih već onu velevažnu poantu.

Iritantno mi je s druge strane to što se paradoksalno ovdje o ljepoti trudnoće podučavalo nekoga tko se načelno zalaže za život od začeća a instagram revoluciju povele su upravo one koje staju u hodove suprotne Hodu za život. Po ovoj umobolnoj logici netko tko je za život nema pravo ni reći da je žena u osmom mjesecu trudnoće okrugla, jer politička korektnost odmah briše iz umova stvarnu činjenicu da kad nosiš dijete u poodmaklom stanju trudnoće  imaš veliku loptu na mjestu trbuha, niti kvadrat niti šesterokut nego baš loptu, da možeš djelovati umorno, podbuhlo, natečenih ruku i nogu i sve to jest lijepo na svoj način u tim okolnostima, ali ne možete me sad uvjeravati, a to nije ni uvjeravanje nego obično zlobno podmetanje, da je baš to vrhunac estetike i da ćete se ubuduće baš takve slikati na instagramu, jer…nećete .Pa prestanite cijeloj javnosti ispirati mozak djetinjastim fotografijama koje ne dokazuju baš ništa, jer  jednostavno rečeno niste autentične. Samosvjesna osoba ne vrišti uvrijeđeno kad njen životni odabranik spomene što mu oči vide(jer to eto tako trenutno i jest) jer ista takva osoba zna da je  ta osoba baš takvu voli najviše jer nosi njegovo dijete.

Imam jednu sliku iz prve trudnoće koju zovemo slonica Nelica. Na njoj se od uha do uha smiješim ja, uslikana dva tjedna prije poroda kao vjenčana kuma svojoj najboljoj prijateljici koja sjedi kraj mene kao živi estetski  kontrast meni s dvadesetak kila viška i ogromnim trbuhom koji zauzima pola kadra(drugu polovicu zauzima moja glava)- eto ostade ta fotografija kao vječni relikt jednog trenutka apsolutne sreće – em sam trebala roditi prvo dijete, em se moja duša udavala a ja sam uspjela  stajati do nje. Svaki, ali baš svaki put kad moj muž nabasa na tu fotografiju on raznježeno baci cerek i kaže- nu moje slonice! – i ja nekako ne počnem uvrijeđeno vrištati i ne krenem na društvene mreže kačiti sliku da bih sebi i drugima dokazala kako sam baš tu lijepa – jer, zauzimanju kadra unatoč, ja nekako znam da nijedna druga moja slika, ni ona na kojoj sebi izgledam mlađe, mršavije i ljepše, neće u oku osobe koja me voli izazvati takav sjaj kao ova koja znači sve- i volim te, i divna si, i trudna si, i to je bio trenutak kad ćemo postati prvi put roditelji – sve to nalazim u šaljivoj maloj riječi „slonica“, jer nekad, kad ne pristanemo ponašati se kao emotivni invalidi- znamo koliko su ljudi slojeviti i koliko značenja pojedine situacije u sebi nose, i ne reagiramo histerijom jer onda ne ispadamo lijepi, nego histerični.

Dakle, ipak volim tu fotografiju. Pogledam je, nasmijem se, raznježim se, i vratim u album.Nije da je stavljam na osobnu iskaznicu i mašem s njom uokolo.
Vama koje baš to tvrdite da bi se trebalo – oprostite, nekako ne vjerujem.

Komentiraj