Plastične dijademe nerođenih princeza

5
637

Holivudska glumica Michelle Williams osvojila je ovih dana Zlatni globus za zapaženu ulogu Gwen Verdon  u biografskoj drami  Fosse – Verdon,  priči o dvoje umjetnika, koreografa režisera i plesačice  koji su pomicali profesionalne i osobne granice  na Broadwayu. Michelle  i inače slovi kao karakterna glumica koja se kroz niz uloga u nezavisnim filmovima probila do nominacija za nagradu Oscar za sporednu, ali i za glavnu žensku ulogu. Zlatni globus na samom početku  ove godine tako je samo logična posljedica zvjezdane karijere mlade glumice koja inače ima kćer iz veze s prerano preminulom australskom zvijezdom  Heath Ledgerom.

Kada  je trudna  Michelle u Louis Vuittonovoj kreaciji boje breskve  zakoračila na osvijetljenu pozornicu  prilikom dodjele nagrada djelovala je kao utjelovljena  personifikacija majčinstva no sve što se potom   dogodilo  jedino možemo opisati kao antiklimaks njene pojavnosti u blaženom stanju : vjerovali ili ne, govor koji je Michelle sljedećih par minuta održala bio je hvalospjev pobačaju kao ultimativnom znaku ženske ravnopravnosti muškarcima koji su, kaže ona, kreirali svijet po svojoj mjeri. Teško je uopće dočarati začudnost i nelagodu koju osjećate promatrajući trudnu ženu koja u ruci stišće priznanje za profesionalni uspjeh govoreći kako upravo to postignuće duguje ne upornom radu ili nesvakidašnjem talentu, nego činjenici da je živjela u zemlji gdje je mogla izabrati hoće li roditi dijete i takvim je izborom da ne rodi mogla trasirati svoju karijeru tokom koji ju je u konačnici doveo do pozicije gdje se nalazi danas – na samom vrhu filmskog Olimpa. Mogla je Michelle, i jest, svoj patetični govor izgovoren drhtavim glasom začiniti silnim govornim figurama i women power frazama, mogla je izazvati klimanje isto tako praznih friziranih i uljepšanih glava  kreme holivudskih glumica uz pokoju prigodnu suzu  , ali sve to ne mijenja činjenicu da je rekla sljedeće: tu sam gdje jesam i tu ste drage moje gdje jeste jer ste se popele preko planine kostiju svoje nerođene djece i svoje ste basnoslovne ugovore potpisale njihovom krvlju. Nešto je duboko naopako i dijabolično kad žena s nerođenom bebom  u trbuhu zahvaljuje Bogu na mogućnosti izbora da može legalno ukloniti smetnju zvanu dijete. Nešto je duboko pogrešno kada žena priziva ravnopravnost s muškarcima na način da perjanica te i takve ravnopravnosti  bude oduzimanje života nerođene djece i kad to oduzimanje života zovu- zamislite – slobodom. Matrica ženstva sada se isključivo sastoji u činu pobune protiv suprotnog spola na način da se žene odriču uloga supruga i majki.

Ta nova samodostatna žena koja nam se ukazala u liku ove glumice  osvijetljene reflektorima predstavlja antipod istinskoj ženi, idealu žene. Sjetimo se samo slike Gospe Guadalupske – ona je na toj slici trudna baš kao i Michelle, samo što je glumičina poruka dijabolična inverzija svega što ženstvenost  i majčinstvo predstavlja – buduća majka  ovdje je jasno i glasno izrekla  antimajčinsku poruku.

Mediji su, kao što već možete pretpostaviti, bučno i opširno prenijeli Michellinu poruku proglasivši je barem na trenutak  neokrunjenom kraljicom  borbe za tzv reproduktivno zdravlje žena, heroinom žena čija se potlačenost sastoji da ne mogu u svako doba i svugdje efikasno zatrti svaki trag novog bića u svome tijelu .

 Dok sam tako razmišljala  o toj novoj kraljici trenutka, zvijezdi dana,  regini Moloha, pogled mi je slučajno pao na jednu odbačenu stvar na podu mog dnevnog boravka. Na podu je ležala odbačena malena dijadema za djevojčice, maleni rajf s ogromnim točkastim Minnie Mouse ušima. Glupa i jeftina plastična igračka očito je dosadila mojoj kćeri koja ju je bacila i na nju zaboravila, no ja nekako nisam mogla maknuti pogled s ove kičaste igračke – ona je u mojim očima taj čas postala zamišljena kruna za male princeze koju su tako ponosno i svjesno odbacile sve Michellke ovoga svijeta. Zamišljala sam, i protiv svoje volje, kako  male nevidljive ručice stavljaju dijademe na svilenu dječju kosu, kako je popravljaju prstima i zadivljeno promatraju svoj odraz u ogledalu, odraz princeza koje se nikada nisu rodile , koje nikada neće odrasti i koje toliko toga nikada neće učiniti. Princeze sjena.

Pažljivo sam podigla igračku s poda, ispravila lijevi iskrivljeni dio i stavila je kćerkici  u kosu. Možda je Michelle i bila personifikacija žena koje se ponose izborima koji to nisu i zato dobivala aplauz gomile , ali vjerujte mi na riječ da na ovome svijetu nije bilo ljepšeg prizora od glupe kineske igračke na glavi moje autistične djevojčice. Ona je predstavljala mogućnost. Sve što jednog dana  može biti,  bez ikakve primjese konačnosti.  Ona je bila izbor. Pred njom i pred nama su putevi koji se račvaju , križanja na kojima možda nekad nećemo dobro skrenuti, možda neke nepromišljene odluke, ali odluke koje nisu nepovratne. Žensku snagu ne doživljavam u zatiranju, u pokazivanju mišića jačeg nad slabijima kakvom je pljeskala ona ušminkana jadna gomila u The Beverly Hiltonu. Ženska snaga ne leži u prolijevanju krvi već u njenom brisanju, ne u gaženju nego u poljupcima, ne u eliminaciji nego u podizanju. Kad ti se čini da nemaš izbora, da se sve svalilo na tvoja leđa, upravo tada imaš izbor koji nije nestati nego postati. Više je vrijednosti u maloj odbačenoj plastičnoj dijademi koja će neku djevojčicu u mašti učiniti princezom, nego u Tiffany  dijamantima plaćenima u krvi. Da si takav govor održala Michelle, možda ti ne bi pljeskala gomila u dvorani i ne bi te slavili mediji, ali bi se zahvaljujući možda  baš tebi negdje uspravljala mala snažna kičma, koja bi popravila zamišljenu krunu , dignula glavu i nikad, baš nikad ne bi odabrala smrt, jer smrt je poraz konačnosti, a život pobjeda novih mogućnosti i budućnosti. Recite iskreno: tko bi mogao odoljeti budućnosti s točkastim mišjim ušima? Takav se , vjerujte mi,  još nije rodio. Takve će male kraljice pokoriti svijet, baš kako princeze u bajkama pobijede zle vještice i zmajeve koji rigaju vatru. Tajni sastojak nije moć , ona je uvijek bila i biti će ljubav.

5 KOMENTARI

  1. Nikolina uglavnom se slazem s vasim stajalistima ali imam jednu primjedbu. Nije li ipak Bog uvijek ostavio mogucnost izbora to naucava i Crkva. U osnovi zakoni ne mogu nista promijeniti ukoliko svijest nije dovoljno visoka. Problem abortusa proizlazi iz hiperseksualizacije drustva, hedonizma, materijalizma i kad bi se tu stvari promijenile i abortusi bi se smanjili.

  2. Marijo, da bog nam uvijek ostavlja slobodu izbora. Uvijek možemo izabrati dobro ili zlo. Da bi lakše znali što je dobro, a što zlo dao nam je svoje zapovijedi, a jedna od njih jasno kaže “Ne ubij!”Da li postoji uopće veće zlo od ubojstva vladtitog djeteta iz bilo kojeg razloga koji ste naveli?

Komentiraj