Molitva zajednice i njena važnost

0
824

“Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima”(Mt 18,20)

Možda je trenutak dok se svim srcem  borimo da ugledamo ili osjetimo brata ili sestru preko ekrana u zajedničkoj molitvi pravi trenutak za razmatranje koliko nam očajnički nedostaje molitva zajednice. Često to bude zajednica bolno nesavršenih ljudi, počevši od nas samih pa svih oko nas, ali uvijek to bude zajednica čiji glasovi odjekuju u nebo u zajedničkoj molitvi. Većina ljudi možda i neće shvatiti  nadnaravnu stvarnost Crkve- veliki dio će Crkvu shvatiti tek kao puki društveni fenomen, jednu opipljivu zemaljsku instituciju dok će tek manji dio promišljati o Crkvi onkraj mogućnosti bilo kakve zemaljske stvarnosti- o njenoj nadnaravnoj stvarnosti.

Čak se ovdje neću nužno baviti isključivo misom, iako je ona početak i kraj svake naše priče. Ona je srž, „lomljenje kruha“ koje u Bibliji postaje razlikovni znak kršćanskog života, „žrtva čista“ naviještena od proroka Malahije i na koncu izvršavanje Isusove izričite zapovijedi koju je dao na posljednjoj večeri. Rani su kršćani, poput Ignacija Antiohijskog  i Tertulijana, shvaćali da je Crkva podigla svoje oltare na zemlji kako bi oponašala nebeski oltar, molitveni stav klečanja preuzet je iz evanđelja- u Novome zavjetu klečanje je stav majki, vladara, gubavaca i samoga Isusa- klečeći zajedno preuzimamo tu evanđeosku praksu. Neki u tome vide samo rituale ili ceremonijalnost no to je potpuno pogrešno jer obred postaje ritualizam tek kad je samom sebi svrha- ako ga je sam Bog ustanovio za naše dobro, on nam je ne samo potreban, nego štoviše i nužan.

Postoji jedan izraz svetog Ignacija Antiohijskog  koji me se posebno dojmio- on je o Crkvi običavao govoriti kao o „zajedništvu žrtvenika“. Što to znači za suvremenog čovjeka toliko individualiziranog da je gotovo nesposoban uvidjeti da smo kao Crkva puno puno više od pojedinačnih entiteta koji traže put vlastitog spasenja? „Zajedništvo žrtvenika“. Pomalo čudan izraz, arhaičan, shvatljiviji antičkom nego modernom svijetu jer antika je zapravo isključivo prakticirala žrtvene obrede. Drevni spis Didache  stalno za euharistiju koristi riječ žrtva:“U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte,pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe da vaša žrtva bude čista“. Opet ta zbunjujuća množina – vaša žrtva. U ime moje moderne individualnosti pitam se o kakvoj su zajedničkoj žrtvi prvi kršćani toliko ustrajno govorili, zašto im je bilo toliko važno okupljati se unatoč zabrani Rimskog carstva, apsolutnog gospodara i straha i trepeta antičkog svijeta? Što su oni vidjeli  u tim svojim zajedničkim skupovima da su ih obdržavali pod cijenu života kako svojih tako i svojih obitelji? Zašto su rekli: “sine dominico non possumus”(bez nedjelje ne možemo živjeti) kad su im na sudu dali priliku da se izjasne i sačuvaju svoje živote, te novovjekovne  predragocjene oltare na kojima smo spremni baš sve žrtvovati? Izgleda da i dalje odgovaramo onoj definiciji „skupine žrtvenika“ samo što smo sad nažalost spremni žrtvovati nepropadljivo nad propadljivim.

Kako to obično već biva, najbolju i najživlju definiciju toga što Crkva kao zajednica vjernika predstavlja dobila sam u trenutku kad sam mislila da je najmanje što trenutno trebam kraj sebe drugo ljudsko biće- moje su misli bile snažno usmjerene samo k Bogu i sve drugo u tom trenutku predstavljalo mi je samo, pa, smetnju.

Bilo je to prije osam godina u Međugorju.Tada mi je Bog plastično „nacrtao“ što znači Crkva i što znači onaj izraz „braća i sestre u Kristu“.

U tom određenom trenutku sam se nalazila u dubokoj molitvi. Iskreno rečeno predstavljala sam prilično jadan prizor, tamo sklupčana u crkvenoj klupi s velikim trudničkim trbuhom i osjećajem da su sve boli svijeta sašle na me. U nemogućoj poziciji, molila za nemoguće. Bilo je to jedno od onih iskustava koja su toliko mistična da o njima ne vrijedi ni pisati jer ih je nemoguće opisati, no imala sam ih već nekoliko puta u životu da bih ih znala prepoznati. Postojali smo tad samo moj Bog i ja, iščeznuli su silni ljudi oko mene u crkvi, ljute i bolne  suze mi silazile niz lice, događalo se nešto tad predivno u meni i oko mene što sad nije toliko ni bitno za ovu priču, kad me odjednom obavio snažan zagrljaj. Nije mi se učinilo- do mene je došla jedna ženska osoba i toliko me snažno uzela u zagrljaj da sam skoro pala u klupu. Dirnule su je valjda moje suze, moj općenito jadan trenutni prizor, moj vapaj, ne znam  što sve moje i stigla je do mene , probila se do polovice klupe, čvrsto me zagrlila i rekla mi na španjolskom –„ ja sam iz Meksika i želim ti reći da će Majka izliječiti sve tvoje probleme. Sve će biti u redu“ Ne znam španjolski ali sam je razumjela svaku ali svaku riječ. Odgovorila sam joj na hrvatskom i ona je isto tako razumjela mene. Stisnula mi je ruku i otišla. Više je nisam vidjela.

Znači u trenutku moje najdublje, najintimnije povezanosti s Bogom on mi šalje ljudsko biće, tjelesno poput mene same, da mi pruži zagrljaj utjehe. Da mi kaže – ja sam tu, ja sam tvoja sestra. Sve će biti u redu. Ma nijedan od ovih dragih svetaca s početka priče nije mi mogao objasniti bolje što moja Crkva jest nego što je to učinila ta nepoznata žena. Koja pouka, koja lekcija.

I to mi nedostaje. Možda nećete shvatiti vi koji vjernike gledate kao hrpu čudaka koji svaki tjedan odlazimo u stare građevine izvoditi jedne te iste rituale i izgovarati jedne te iste molitve. Neće to shvatiti svi koji su vjerničku potrebu za sakramentalnim životom  shvatili kao nešto što može pričekati  koji su nam malo s visoka poručili da ovo već pomalo liči na djetinje zapomaganje. Možda je to i istina. Nek onda moje zapomaganje bude poput onih koji su rekli da bez nedjelje ne mogu živjeti, nek dokaz moje djetinjastosti bude moja potreba za Ocem i Majčicom  koje se ne sramim, nek me ne razumiju i nek čekaju neka bolja vremena oni koji mogu i nek prihvate da postoje, ali stvarno postoje ljudi kojima je Bog hrana i lijek više nego što će to ijedna hrana i lijek ikada biti. Ono što sam one međugorske večeri naučila bilo je da nijedan, ali nijedan ekran na svijetu neće moći zamijeniti ljudski zagrljaj i da je Crkva upravo ono što sam u njemu iskusila- ja i ti, povezani u Bogu.

Komentiraj