Ljuti smo na Crkvu:što učiniti? COR-DARE

5
840

Vjernici se danas nalaze u teškoj situaciji. Izbačeni su iz cipela svoje svakodnevnice, diljem svijeta katolici ne mogu prisustvovati sv misi koja nažalost spada pod definiciju okupljanja vjernika koliko god mi istovremeno znali da se ne radi o pukom okupljanju ljudi nego nadnaravnoj stvarnosti gdje se Krist svakodnevno uprisutnjuje i uvijek iznova daje vjernicima kao kruh života. Ovo posljednje  neće se prestati događati jer će svećenici i dalje služiti privatne mise, Bogu hvala na tome, no svejedno će vjerni narod po prvi put – simbolično, baš u korizmi, žeđati i gladovati za Kristom.

Zanimljiva je situacija u kojoj smo se našli- mnogi osjećaju kao da im je izmaknuto tlo pod nogama. Ne mogu se ne sjetiti one postojane žudnje Izraelaca u Starome zavjetu koji su žudjeli za svojim Mesijom  i čekali ga i čeznuli za njim. Nisu li opet aktualne bezvremene riječi Davidovog psalma „vrati se Jahve,  dušu mi izbavi; spasi me rad svoje dobrote“?

„Vrati se“. Maranatha– sjetno je odzvanjalo tihim podzemnim hodnicima koje su ispunjavali prvi kršćani, njihov zborni vapaj objedinio je sve– i ljubav i radost i tugu i čežnju. Vidim izrazitu poveznicu današnjice s našim davnim braćom i sestrama. Neprijatelj je uvijek isti, okolnosti su različite, ali srž također mora biti ista. Vjera mora biti snažna i postojana baš poput njihove  baš zbog otegotnih vanjskih okolnosti i naši životi moraju biti odraz iste. Naš nauk nije filozofski pravac nego program za preživljavanje- ono vječno- i upravo ta njegova značajka dolazi do izražaja u situacijama poput trenutne.

Kako zovemo kršćanski optimizam? Nada.

Ona nam pomaže čvrsto ostati u vjeri potpuno osigurani obećanjima Božjim. Sveti Pavao je rekao kako nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nije li onda sve ovo čemu svjedočimo sada duhovna obnova naših života? Nismo li u prilici da svoju patnju prinesemo onoj savršenoj, da ove okolnosti gdje ne možemo prisustvovati svetim misama i blagovati Tijelo Kristovo shvatimo i prihvatimo kao naših vlastitih, osobnih 40 dana u pustinji?

Okrenimo se još jednom u povijest i pogledajmo na tren pustinjske oce. Oni su živjeli bez misa i pričesti kroz jako dugo vrijeme no svejedno su postali duhovni giganti; oni  su živeći na zemlji gledali duhom u svjetove za kojima naša duša gladuje. Dopustili su Duhu da ih preuzme i oblikuje  i iz njihove ljudske bijede i ništavnosti formira materijal dostojan vječnosti. Oni su dopustili sebi do kraja živjeti razmišljanje kako nam ne treba ništa da bismo dobili sve. Pozvani smo više nego ikad promišljati o tome.

Dopustite onda svom vlastitom žaru da se toliko rasplamsa da ne ogrije samo vas nego i drage ljude oko vas u dane kad vam se čini da je hladnoća prevelika. Odgovor i na možebitnu žurbu  i likovanje svijeta i svega što je od svijeta  kod onemogućavanja vjernog puka da dođe u svoje crkve nipošto ne smije biti bijes nego kremen vjere  i postojana i tiha radost,  ona koja je svakog trenutka svjesna da poslije Velikog petka dolazi Uskrsna nedjelja.

Najveća pobjeda kršćanstva dogodila se u trenutku kada se cijelom svijetu učinilo da je zlo pobijedilo; na križu. Dobro je na to se podsjetiti, imati u svakom trenutku na umu da su nam obećana čak i sama vrata paklena, ali i da u svakom trenutku znamo tko je pobjednik, shvatili smo to još onda kada smo ugledali prazan grob.

Kršćanski paradoks gotovo u pravilu kaže da su kršćani najjači onda kada ih se zemaljski gledano najviše pritisne. Budimo dakle dokaz toj tvrdnji. Iskoristite priliku da se iz vaših domova čuje molitva, da radost i nada prevlada nad strahom i neizvjesnošću. Znam da čudno zvuči, ali dobili smo savršenu priliku da postanemo ona istinska  sol svijeta i evanđeoski kvasac koji djelima ljubavi natkriljuje čak i savršene riječi. Gdje ćeš boljih djela ljubavi i usmjerenosti na drugoga nego u vrijeme najveće potrebe? Dobili smo priliku duhovnu glad pokušati utažiti davanjem i usmjerenošću ne na sebe, nego na drugoga. Ne tratite ovo vrijeme jalovom rezignacijom kako je Crkva izgubila vjeru nego budite žarki u izmišljanju kreativnih načina kako što bolje uz pomoć tehnologija i novopronađenog zajedništva koji su nam dostupni povezati mistično Tijelo u snažnu i neuništivu masu koja ne nestaje, nego nosi. Vaši pastiri nisu nestali i prestali postojati tamo negdje iza zatvorenih vrata. Oni su i dalje tu za vas. Ako vam je nasušno potrebna ispovijed, neće vas nitko odbiti. Uz dužno poštovanje , imali smo i otvorene crkve i priliku za ispovijed i pričest svakog dana i potpunu slobodu kretanja i prakticiranja vjere pa pogledajte na što nam liči svijet. Možda nam je svima potreban jedan duhovni reset,  ponovno usmjeravanje i poniranje u sebe same i ono u što vjerujemo da bismo isto to onda počeli autentično ispoljavati i na van. Nikada hladna bistra voda nije toliko ukusna kao u trenutku kada ste najžedniji; možda ćemo svi mi u trenutku kada nam mise i sakramenti postanu opet dostupni na poseban način ponovno shvatiti kakvom čudu i kakvoj milosti smo bili izlagani iz dana u dan, a da su mnoge od nas iste ostavljale ravnodušnima.

Srednjovjekovna etimologija nas poučava kako riječ vjerovati, credere, znači zapravo cor-dare, dati srce. Dati srce bez ikakvih uvjeta drugome.

Dajte ga, onda. I onda kad je ono izranjavano i tužno. Pogotovo onda!  Dajte taj krajnji i nelogični „da“ do kraja i bez kalkulacija i dopustite Bogu da uzme taj vaš osobni „fiat“ i učini s njime što samo On može i zna. Oduzmite se sebi do kosti da biste se dobili u potpunosti. Blagoslovljeni ste savršenom prilikom za to, jeste li svjesni da možda bolju nećete ni dobiti? Ako ste ikada bili pozvani na vjeru i mir koja će zračiti na van, sada ste. Neka glagol credere zaista postane cor-dare.
Srce je na kraju jedino što vaš Bog želi i treba od vas.

Neka vas na tom putu posebno blagoslovi jedan drugi fiat, onaj našeg blaženog Alojzija, koji je svetački pokazao kako se treba nositi sa svim tegobama i nepravdama svijeta. Neka naši kriteriji budu upravo poput njegovih i  ništa manji od toga.

5 KOMENTARI

  1. ja mislim da je ovaj koronavirus samo jedan blagi početak kalvarije koja je započela, mislim da vrijeme milosti polako završava i dolazi vrijeme kazne na sodomu i gomoru u kojoj živimo već desetljećima…ko je jamio jamio je…

  2. Svi se u Crkvi vole pozivati na bl. Stepinca, naročito na sv. Majku Tereziju. Zanimljivo bi bilo vidjeti njihovu reakciju na ovu zabranu. Zanimljivo, također,kako se sv. Majka Tereza nikad nije bojala da će se zaraziti gubom koja je izrazito kontagiozna bolest. Očito je ta žena imala VJERU, nešto što našim pastirima debelo nedostaje. Žalosno.

    • Nažalost, prošlo je vrijeme velikih ljudi u Crkvi…bl. Stepinca, sv. Ivana Pavla II i sv. Marije Terezije.
      Prošla su vremena i prvih kršćana duboke vjere, koji su se unatoč progonima okupljali u katakombama slaveći mise.
      Danas, kada smo svi već na prvom kamenčiću na putu duboko posrnuli, meni u ušima odzvanjaju Isusove riječi upućene Petru, koji je svoje strahove stavio iznad patnje i smrti na križu…te su riječi strašne: “Odlazi od mene, Sotono! Jer ti nije na umu što je Božje, nego što je ljudsko.”
      Nismo li i mi danas sve ljudsko stavili iznad Isusa? Ne bojimo li se za život i tijelo više negoli za dušu?
      Teška pitanja…nakon svega bojim se jedino Isusovog odgovora na naša kucanja na njegova vrata…hoće li njegov odgovor biti: “Ne poznajem vas…”.

Komentiraj