Besramno prodavanje magle kako dijete ne treba i oca i majku

9
1288

Prije nekoliko me dana  švrljanje bespućima interneta odvelo na portal poznatog ženskog časopisa Gloria gdje mi je pažnju privukla kolumna jednog mladog hrvatskog glumca u kojoj se ističe kako muškarci  koji su podnijeli zahtjev za udomljavanje djeteta imaju puno više petlje nego oni koji se , kako kaže, busaju u prsa za dječja prava.

Kolumna inače pršti patetikom i frazama koje smo već više puta imali prilike čitati u hrvatskom medijskom prostoru  no ono što se uvjetno rečeno izdvaja od članaka sličnog tipa je besramno korištenje riječi djevojčice koja se nalazi u Domu za nezbrinutu djecu  a koje služe da bi podcrtale agendu koja je prošla na Zapadu i sada se udruženim medijskim pothvatom nastoji progurati kod nas –  kako istopolnim parovima omogućiti prvo udomljavanje, a kasnije i posvajanje djece. Glumac tako raznježeno  citira dvanaestogodišnjakinju  kojoj je najdraža boja roza, ali nema jaknu takve boje jer ima jaknicu iz donacije, no pragmatično govori kako je ipak topla pa mora biti zadovoljna. U besramnom ataku na emocije čitatelja glumac navodi kako malena zamišlja svoju mamu kao crnokosu ljepoticu sa zelenim očima, kako opravdava to što ju je mama ostavila time što je bila sigurno primorana na to, ali jednom kad se malena proslavi kao glumica majka će je prepoznati  na filmskom platnu  po očima koje je naslijedila od nje. Dalje navodi kako se curica nada kako će dobiti priliku odrastati u domu punom ljubavi i uz to još i kaže: “Oni će čak dobiti i naknadu od države za mene, zamisli Karlo!”

Zamisli, Karlo, da ne trebaš napisati patetičnu kolumnu ovakvog tipa  i da si roditelj. Zašto to treba zamišljati ? Jer bi onda znao kako se djeca te dobi izražavaju i kako razmišljaju, nije im bitno je li jakna topla  i  moraš tisuću puta provjeravati imaju li ispod majice potkošulju i dovoljno debele čarape, nekakva naknada od države koju bi njihovi staratelji primili njima je imaginarna priča i nema značenje kao u odraslim glavama – zapravo većina rečenica koje je u ovoj kolumni  ” izgovorila ” ova djevojčica zapravo su tvrdnje odraslog muškarca koji piše rečenice koje je kao izgovorilo dijete a koje perfidno usmjeravaju misli i emocije čitatelja u smjeru u kojem se već želi.

U kolumni djevojčica oca ne spominje, kako to? Ništa ovdje nije slučajno, pa tako ni to. Majčinska figura postoji, ona će djevojčicu jednog dana prepoznati i rasplakati se i zagrliti je, a pošto majka već postoji onda joj majka i ne treba, jel tako? Topao dom curici tako mogu pružiti  dvojica tata, što potpisnik kolumne svim srcem želi i preporučuje i silno se ljuti na državu koja je tako nešto drznula ovom istospolnom paru uskratiti. Glumac potom vadi tešku artiljeriju i ljutito se obrušava na tzv hodače za život i udrugu U ime obitelji , za koje kaže kako se zauzimaju za nerođene, no ne i za rođene i kako ih nije vidio na popisu donatora Doma za nezbrinutu djecu u Zagrebu.

Kaže Karlo da pripadnici pro life pokreta  ne brinu za rođenu djecu. Dragi Karlo, niti je lijepo stavljati patetične riječi odraslog muškraca u usta djevojčice niti je lijepo lagati. Kada već  blatiš udrugu U ime obitelji onda se barem potrudi guglati, Google ti je prijatelj ,  te saznati tko je osnovao hrvatsku podružnicu Marijinih obroka i čime se oni bave. Da ti pomognem, hrane gladnu djecu. Također ne bi bilo od viška pogledati što još rade hodači za život, aktivnosti udruge Betlehem, njihove kuće gdje smještaju trudnice odbačene od svih , sve akcije kojom se nabavljaju apsolutno sve potrepštine za bebe i da, njihovim korisnicima ne trebamo stavljati imaginarne riječi u usta. Pun je internet njihovih svjedočanstava. No razumijem da se ne bi uklopila u temu.

Svako, ali baš svako dijete zaslužuje osjetiti ljubav i toplinu obiteljskog doma. Skloni smo stvar preokrenuti naopačke i zato nije  od zgorega ponoviti: ne postoji pravo odraslog para na dijete nego svako dijete ima pravo na majku i oca. Ovdje nije riječ o tome da netko želi  nekoga diskriminirati  ili da se radi o mržnji prema homoseksualnoj populaciji – ne, ovdje je isključivo riječ o dobrobiti djece i o  tome da djeca imaju pravo odrastati u stabilnoj obitelji punoj ljubavi koja će ih uspješno pripremiti za sve izazove koje će im život donijeti, a nažalost dio kojih su već i iskusili. U hrvatskim medijima nećete pročitati rezultate opsežnih studija, jednu  Mark Regnerusa sa sveučilišta Texas i Austin u SAD- u i drugu, onu Douglasa W. Allena znatno obimniju jer je ispitan uzorak od 20 posto ukupne populacije Kanade, a koje donose gotovo istovjetne rezultate: podaci koje su dobili  govore da će djeca iz istospolnih obitelji u prosjeku rjeđe završiti srednju školu. . Regnerusovo  zapažanje  ne govori samo o nižoj razini obrazovanja nego o manjoj sigurnosti i zaštiti u obitelji,češće pate od depresije, češće su bili hapšeni, ako su ženskog spola, imali su više seksualnih partnera, kako muških tako i ženskih, imaju začudno 10 puta veću mogućnost da ih je roditelj ili odrasli skrbnik spolno dodirivao, imaju skoro 4 puta veću mogućnost da su bili „fizički prisiljeni“ na seks protiv svoje volje, imaju veću mogućnost da se suočavaju s problemom „vezivanja“ s obzirom na sposobnost da se oslone na nekoga, češće koriste marihuanu, češće puše, češće provode mnogo više vremena gledajući televiziju, češće su bili kažnjavani za veće prekršaje.  

Ali da, zanemarite studiju iz zemlje koja ima dugu tradiciju zakonskog priznanja istospolnih parova i istospolnog roditeljstva i slobodno eksperimentirajte i dalje s djecom. Govorite u ime ljubavi i sipajte pritom iz rukava patetične fraze o istoj, no jednu činjenicu NIKADA nećete moći pobiti: za djecu je najbolje odrastanje u stabilnoj heteroseksualnoj obitelji. Interesantno je da se često uspoređuju tzv stabilna homoseksualna  obitelji i disfunkcionalna heteroseksualna i pritom se tvrdi kako je bolja ona prva. Zašto uopće uzimati problematičnu heteroseksualnu obitelj  kao išta relevantno za usporedbu? Uspoređujemo iste redove veličina – stabilnu obitelj koja ima oca i majku i onu gdje ne postoji majka nego npr dvojica očeva. Tko se i kada usudio ustvrditi da djetetu nije potrebna majka? Da, mnogi su samohrani očevi silom prilika uspješno othranili svoju djecu, no kad god pitate tu djecu je li im nedostajala majka, što mislite kakav odgovor su oni mogli dati?

I još jedna stvar – prije šest godina uoči referenduma za brak mediji su javnost jednoglasno uvjeravali  kako se tu radi isključivo o tome kako gejevi imaju pravo voljeti, kako imaju pravo naslijediti imovinu partnera, posjetiti  ga u bolnici za vrijeme bolesti – kategorički se odbijala pomisao da je sljedeći korak posvajanje djece. Svih ovih godina primjenjivala se taktika kuhanja žabe u hladnoj vodi – jednom kad voda zavri, žaba neće primijetiti da je skuhana- biti će skuhana i mrtva.

Skuhan je i umrtvljen dobar dio hrvatske javnosti koji je progutao priču o ljubavi i požrtvovnosti začinjenu navodnom okrutnošću onih koji brinu za nerođene.


Zamisli, Karlo. Patetičnim izljevima i medijskoj opsadi unatoč u Hrvatskoj još postoje ljudi  koji čvrsto i uvjereno tvrde da ne postoji pravo na drugo ljudsko biće-  na dijete  i koji žele da sva djeca iz domova osjete zagrljaj i majke i oca  i koji borbu za njihovu sreću vide u poboljšanju zakona o posvojenju i udomiteljstvu. Pročitajte pisma djece koja su odrastala u istospolnim zajednicama američkom Vrhovnom sudu , pročitajte sve što su rekli i onda nam ponovno prodajte priče o ružičastoj ljubavi  koju su osjetili –  ako ćete imati obraza. Kao i u roditeljstvu, nekad u riječi NE ima puno više ljubavi nego u bezuvjetnoj DA. Možda nije toliko slatka i patetična, ali je barem istinita.

9 KOMENTARI

  1. Ne. Nisi u pravu. Svako dijete ima pravo na obitelj. Kljucna riječ – obitelj. I da. S ovim tekstom apsolutno diskriminiraš sve osobe homoseksualne orijentacije.

    • Točno je da svako dijete ima pravo na obitelj, iako nažalost mnoga djeca nemaju tu sreću.No, obitelj je zajednica muškarca i žene, ne dva muškarca ni dvije žene, kao ni ostali promašeni pokušaji da se proširi ta definicija.Postoje danas pokušaji da se promijeni definicija osobe, pa to ne bi uključivalo djecu do određene dobi, kao ni neke hendikepirane i stare, ali to što zakon može biti deformiran, ne znači da je istina poprimila drugo značenje.Određeni bolesnici iz PETE tvrde da nema kvalitativne razlike između čovjeka i životinje, ali njihov retrogadni um nije time promijenio stvarno stanje stvari.Tako ni u ovom slučaju, iako zapadni militantni liberalizam razara sve dosadašnje stavove o vrijednosti, heteronormativnost je jedina i isključiva datost, što god tko mislio o tome.Sjećam se kad su dva dobro poznata homoseksualca Dolce i Gabbana također posvjedočila da je tradicionalna obitelj jedino autentično ozračje za odgoj i formaciju djece, pa ih je homoseksualni lobby “razapeo”, jer se to ne smije misliti, kamoli izreći.Jasno je u kojem pravcu ovo sve ide.Ovo nije kraj, priča će ići dalje velikom brzinom, slijede druge “manjine” sa svojim zahtjevima.Mi ćemo to sve progutati, jer ovo doba ljubavi za sve.Oholost je njihova prevelika i ne dopušta nikakvu kritiku, ali kraj je došao svim izopačenim sustavima, pa će i ovome.

  2. Ovaj kritički intoniran tekst koji nekome spočitava patetiku i sam je patetičan a prije svega neinformiran… Naime izgledno je da autorica pojma nema o čemu piše. Pozivanje na američka iskustva djece koju su udomili istospolni parovi besmisleno je u hrvatskim okolnostima. Možda da je netko napravio istraživanje o iskustvima udomljene djece u Hrvatskoj gdje su do sada udomitelji u največem broju heteroseksualni parovi, moglo bi poslužiti kao tema za razmatranje i daljnji razvoj sustava udomiteljstva u Hrvata. Trebamo znati kad je riječ o djeci koja trebaju smještaj u udomiteljskoj obitelji da su to djeca uglavnom izdvojena iz disfunkcionalnih heteroseksualnih obitelji koje im ne pružaju ništa ili ono što im pružaju ili čemu ih izlažu ostavljaju dugotrajne negativne posljedice na psihičko i fizičko zdravlje te djece. Višestruko istarumatizirana i bolesna djeca smještena u domove, gdje tete odgojiteljice nisu mame niti su odgojitelji tate, orjentirana su uglavnom na drugu istraumatiziranu djecu te za njih postoji tek nužna briga. Svaka stabilna obitelj bolja je opcija od doma za nezbrinutu djecu. Ako istospolni par ima volju, mogućnosti i energiju uhvatiti se u koštac sa svom problematikom koju donosi udomiteljstvo takvu inicijativu treba podržati. Pri tom nije ideja umanjivati vrijednost klasične obitelji majka – otac – djeca, to je najvrijednija institucija svakog društva pod uvjetom da je funkcionalna. Ipak, mora postojati svijest o tome da nisu sva djeca imala sreće roditi se i odrastati u idealnom obiteljskom okruženju. Dakle, napuštena, nesretna, istraumatizirana djeca trebaju nekoga tko će im pružiti nesebičnu skrb, pažnju, školovanje liječenje, jednom riječju obitelj. Istospolni par udomitelja? Nije idealno ali daleko, daleko bolje od biološke obitelji takvog djeteta i bolje od doma. Eventualna devijantna ponašanja udomitelja koja sugerira autorica teksta kroz američko istraživanje, su moguća ali nije ih mudro vezivati samo uz određenu kategoriju udomitelja. Rješenje je u jačanju sustava socijalne skrbi koja treba pratiti udomiteljsvo na onoj razini koja je propisana i aktualnim Zakonom a da ima prostora za poboljšanje u legislativnom pogledu i to je činjenica. Zaključno, dokle god ima više djece nego potencijalnih udomitelja, svaka obitelj ili svaki samac/samica koji su prošli sva potrebna testiranja i prihvatili zakonom propisani nadzor dobro su došli kao udomitelji i ne treba ih izlagati histeriji razno raznih udruga koje su same sebi svrha.

  3. Da, ovdje se stvarno radi o diskriminaciji! Diskriminaciji djeteta da ima ispred sebe uzore oba spola! Koliko ja znam u zakonu se govori o obitelji, a u Ustavu je to samo muškarac i žena!!!

Komentiraj